|
|
Would You Settle For A Wasted Life?
nedjelja, 11.12.2011.
Someday we'll know :)
Ne volim tramvaje. Ne volim ni treperavi sjaj glavnih ulica. Vjerojatno ne volim ni novu situaciju u kojoj sam se našla. Ali je nekako dobro podnosim. Kažu da to dođe s godinama. Kad se jedna vrata zatvore, druga se moraju otvoriti. Mnogo sam vrata već zalupila. Tek su neka ostala odškrinuta. Pomalo zaboravljam jezik. Zapravo zaboravaljam sve. Pa dok se iz histerične dramatizirajuće balavice pretvaram u smirenu i ambicioznu siluetu, riječi postaju sve kraće i nepotrebnije. Neke je stvari bolje prešutjeti. Nekih se stvari nikada ne bi trebalo prisjetiti. Kažu da ne postoje ni prošlost ni budućnost. Sve što se dogodilo zapravo nikada nije ni postojalo. S takovim mislima dan postaje ugodniji i smireniji. Pa dok ambiciozno i hvalevrijedno prevrćem stranice, prva jutarnja kava spokojno miruje u šalici. Ponovno je loša, gorka i suviše rijetka. I baš je takovu volim. Neke stvari ipak trebaju ostati iste.
Nostalgija može biti ubitačna tvorevina. Pogotovo u ovo predbožićno vrijeme. Jednako ko što novi grad nikada ne će odisati ljepotom i blaženstvom onog prijašnjeg. Ipak, snalazim se. Sva sam mjesta ponovno posjetila i tim glupavim činom ubila donedavno iznimno bitne, čak i savršene trenutke.
Pa sada, dok smireno iščitavam neke davno napisane retke prožete i bolom i velikom ljubavlju, mogu se samo sjetno osmjehnuti. Isplatilo se. Ne bi ih mijenjala. Faza patologije naprosto se mora proći. Period ispremiješan suzama, dramom, histeričnim ispadama i apsolutno kristalnom i čistom ljubavlju, sistematski je dio života svake mlade osobe.
Kažeš da me nema. Kažeš da si jedino ti ostao. Varaš se. Mnogo sam puta navraćala ovamo, suviše nesretna i povrijeđena da bih se usudila ostaviti svoj trag. Vjerojatno je to bio period u kojem sam se pomirila s potraćenim životom. Neke su stvari najednom izgubile smisao i bilo je teško krenuti naprijed. Moje je ime, koje se nekada nalazilo na samom rubu svake otvorene stranice i koje je bilo toliko obožavano i voljeno, najednom nestalo. Prekriženo, izbrisano, oblijepljeno izolir trakom samo da bi se lakše zaboravilo i otvorilo prostor nekom novom imenu, jednostavno je prestalo postojati. I ta me činjenica, u onom kriznom periodu odrastanja, dotukla. Davno sam napisala da ne želim biti samo ime na nečijem zidu nemorala i razvratnosti. Moje ime treba sjajiti. Trebala je puna godina da to ponovno shvatim.
I sve su stvari, koje su se nekada činile toliko bitnima i bolnima, s vremenom postale banalne, čak i pomalo smiješne. Možda vrijeme uistinu liječi sve rane. Neki prvu ljubav dožive s petnaest, neki nešto kasnije. U svakom slučaju, isplatilo se.
Možda ovo sada ne bih ni pisala. Davno sam raskrstila s blogom, pisanjem i objavljivanjem snažnih, čak i pomalo pretencioznih emocija. Jednostavno, trebalo je odrasti.
I ovim ću se činom, iako su iznimno male nade da će ovaj blog više ikada posjetiti, svejedno ispričati. Vjerujem da će shvatiti da je njega kao osobu, jednako kao i cijelu tu godinu i prvu veliku ljubav, bilo izuzetno teško prebaciti u zaborav. I sve grube riječi i ismijavanja bili su samo dokaz koliko je moja emotivnost nadilazila sve granice dobrog ukusa. Trebalo je biti fatalno, u onom je periodu vjerojatno i bilo, samo... Fatalnost nikada ne završava sretno. A moja ondašnja poetska svijest nije mogla dopustiti tako običan i banalan kraj. I možda smo trebali sve ostaviti na onom 11. 12. i završiti s tim prije no što je postalo suviše bolno i fatalno. Ipak, tada nikada ne bih doživjela sve one divne trenutke koji mi čak i sada izmame osmijeh na lice. Postojali su mnogi nakon njega, ali s nijednim to nije bilo to. Njega je jednostavno bilo preteško preboljeti. U krajnoj liniji, svi smo upoznati s pričom Sida i Nancy i time kako su završili... Samo, sad sam velika cura i konačno sam smogla snage sve ovo napisati i izmoriti te svom bujicom riječi i emocija koje sam podosta duga skrivala od ovog našeg virtualnog svijeta.
A život... Život je zajebana stvar. Iako smo zajedno trebali otvoriti poglavlje našeg novog svijeta i zajedno uživati u ovom velikom treperavom gradu, koliko čujem, oboje smo ovdje, samo više nismo zajedno. Svejedno. Kažu da se neka poglavlja trebaju zatvoriti, da bi mogli otvoriti nova. Evo, ja sam svoja sva zatvorila i otvorila novo. I što je najbolje od svega, iznimno sam sretna. :)
Možda sam svoja poglavlja čitala duže no što bi trebala, no barem sam dobro utvrdila gradivo prije no što sam ih zatvorila. :)
I kao što si sam jednom napisao, od nekih se ovisnosti teško odvojiti. Vjerojatno sam zato i sve ovo napisala. :)
Sretan ti Božić! :)
|
ponedjeljak, 22.02.2010.
Disarm me with a smile
I nakon jutra ostaje dah njegove ljubavi na zamagljenim prozorima samo mojeg svijeta.
Napola ispijene čaše i prazninom ispunjena prostorija.
Nebo je surovo tamno i rastapa vručinu prošlih trenutaka.
Nisam ni Ines ni Barbara, a najmanje Annabel Lee.
Pjesme o meni nisu spjevane i nikad me neće dotaknuti note.
Nisam ničija zvijezda ni pakosna bol, al zovem se njegovom.
Često su uzviknuli moje ime, no nikada nije zvučalo tako slatko.
I nikada snijeg nije bio topao ko sada, niti je kiša hladila moje uzavrele misli.
Jer nikada nisam raspuštala misli i u vjetru sakrih svoje želje.
Ovaj sam grad voljela više od svega! Spjevala mu ode, u njem pronašla svoj spas!
Opijena mirisom cimeta i crnog cvijeća, krala sam dane, tražeći nekog nalik na njega.
Otkad znam za ljubav, prva sam u redu što navijam za nju!
Letimičan pogled, uzdrhtale riječi, netražena emotivnost ovog zbunjenog sanjara!
Ne željeh biti ovakva, u hladnoći tražih odbljesak svog tijela.
Ravnodušnost misli, miran sklad emocija.
Nikada ne poželjeh ludost ovih misli što me proždiru, svijet u boji karamele, snove što me čine nevinom.
Nekad željeh skladnost i smirenost emocija, a sada u ludosti ljubavi izgaram!
Kako da se predstavim svijetu?
Jer soba još miriše na toplinu i gorčinu gutljaja kojima kratim minute do sna.
I svaka šara na zidu jednom će se pretvoriti u nostalgičan osmijeh zaljubljenih persona.
Mora da je posebno.
Dopuštam mu da osjeti pijanost mojih misli, razuzdanost ovog opijenog uma.
U snovima se gubim u vrtlogu sobe, okusu aromatiziranog meda, bljedunjavoj slici svakog susreta.
Pijano i pomalo svjesno dijelim svaki papir svoje ljubavi. Pastelne boje svoje iskrenosti.
Ponekad se slamam pred njegovim pogledom. I želim reči da bih najradije pobjegla od svijeta, zažmirila snažno, nestala... No njegov me glas uspavljuje. Smiruje zanesenost moje destruktivnosti i čini lijepom. Sanjivom...
I ponekad se prepadnem ljubavi. Siline emocija pod kojima se lomim sama.
No samo me misao ponese u svijet apsurdnosti! Jednom ću svojim riječima osvojiti svijet!
Hodati putem posutim njegovom ljubavlju...
Voljeti ga više nego ga je ikad itko volio!
"dvije case i dovoljno pozitivnih misli
ponekad si plakala
smijali smo se veci dio dana
smijali smo se veci dio noci
smijali smo se veci dio ovog stoljeĆa
vino
crno skroz crno
dovoljno rijeci dovoljno pogleda
dovoljno vremena dovoljno ljubavi"
.
|
nedjelja, 13.12.2009.
Ti ne voliš i ne žališ mene,
nisam više mio srcu tvom?
Gledajuć u stranu strast ti vene
sa rukama na ramenu mom.
Smiješak ti je mio, ti si mlada,
riječi moje ni nježne, ni grube.
Kolike si voljela do sada?
Koje ruke pamtiš? Koje zube?
Prošli su ko sjena kraj tvog tijela
ne srevši se sa plamenom tvojim.
Mnogima si na koljena sjela,
sada sjediš na nogama mojim.
Oči su ti poluzatvorene
i ti sanjaš o drugome nekom,
ali ljubav prošla je i mene,
pa tonem u dragom i dalekom.
Ovaj plamen sudbinom ne želi,
plahovita bješe ljubav vruća--
i ko što smo slučajno se sreli,
rastanak će biti bez ganuća.
Ti ćeš proći putem pored mene
da prokockaš sve te tužne zore.
Tek ne diraj one neljubljene
i ne mami one što ne gore.
I kad s drugim budeš jedne noći
u ljubavi, stojeći na cesti,
možda i ja onuda ću proći
i ponovo mi ćemo se sresti.
Okrenuvši drugom bliže pleći
ti ćeš glavom kimnuti mi lako.
"Dobro veče",tiho ćeš mi reći.
"Dobro veče, miss", i ja ću tako.
I ništa nam srca neće ganut,
duše bit će smirene posvema --
tko izgori, taj ne može planut,
tko ljubljaše, taj ljubavi nema.
|
utorak, 01.12.2009.
Ispijam gutljaje tvog famoznog whiskeya i pripoto se smješkam slatkoći trenutaka.
Uskoro ću pijano zažmiriti i slobodna od svih barijera, predati se suštini tvog tijela.
Bit ću sretna, znam.
Mogla bih još 300 puta pogledati Prljavi ples, sve dok sam tvoja Baby ilitiga bejbe.
Privinuta uz tebe gasim zvijezde pogledom.
Trenuci s tobom prebrzo prolaze.
Bojim se da se ne pretvore u sjećanja.
One se smiju mojoj "navodnoj" ravnodušnosti i kaže da izgaram u zaljubljenosti.
Pretjeruju.
No svejedno volim zavuči ruku pod tvoju i igrati se pramenom tvoje kose.
Noć postaje toplija.
Dive se tvojem razumu i toleranciji, ne vjerujući da je netko uspio udovoljiti
svim kriterijima mog blokiranog uma.
Najradije bih ti priznala da se smiješim svakoj poruci, pogledu i neopreznoj emociji.
No previše se bojim da bi moglo boljeti,
od onog trenutka kad te odlučim zavoljeti...
|
petak, 20.11.2009.
Zagledam li se u tvoje oči, bojim se da bih se u njihovoj modrini mogla utopiti.
Priznam li da bih se mogla zaljubiti,
kobno će se proročanstvo ponovno ostvariti.
Pokažem li ti blog, strahujem da ćeš se prepasti siline mojih emocija.
Zato i spuštam pogled i pravim se hladna.
Govorim ti da te nitko ne želi, jer se bojim priznati koliko me zapravo očaravaš.
Privijena uz tebe, osluškujući zvuk najdraže pjeseme što dopire s radia, ne tražim ni mrvicu
više od ovog trenutka.
Ovaki trenuci mogu ugrijati hladnoću koju sam nadjenula.
Previše si dobar da bih od tebe ostala povrijeđena.
Samo mi daj vremena i postat ću najsjajnija na svjijetu.
Potpuna suprotnost od ove hladnoće u koju te sada uvjeravam.
Ustinu bih te jednog dana mogla voljeti.
Snažno, snažnije od svih!
Samo ostani ovdje i dopusti vremenu da učini svoje.
Vjeruj mi, nećeš se pokajati.
Savršena sam kad volim.
|
četvrtak, 12.11.2009.
Tebi je sve kazin, tebi je sve drama,
prvi put uživam u tom što nisam sama!
Ako me još jednom poljubiš,
zavoljet ću i nesretni Dubrovnik!
I tvoju glupu Amelie, Aladina i plesanje u javnosti!
Prijeći ću i preko rupa na čarapama i svih bicikli ovog svijeta,
koliko sam zapravo sretna!
Toliko si sladak kad šalješ ljigave poruke i nježno me uzimaš
u svoje ruke.
Zabavljaju me tvoje crne mise, čiste votke i nesvakidašnje frizure.
Priznajem da te žele mnoge cure!
Baš me briga za Ljubljanu, sve dok me ljubiš u tvom toplom stanu!
I tvoje gubljenje mog novčanika, pijani delirij te moje izazivanje ljubomore.
Pijane nam noći tako divno stoje!
Mogli bi biti ko Sid i Nancy, Johnny i Baby, pristajem na sve!
Samo na one iz Briljantina ne (znam da ih ne voliš)!
Pisala bih još, al moram do tebe,
da mi je svejedno,
uvjerit moram sebe!
|
srijeda, 03.06.2009.
Who is your hero, Dolores Haze? Still one of those blue-caped star-men?
Ispijam samoprozvanu ledenu kavu i uzivam u trosenju vremena. Tjeskoba nervozno zjapi u mene iscekujuci slabasan poriv s druge strane. Rijeci ne naviru. Stopila sam se teorijom, ranojutarnjim satima provedenim u staklenim prostorijama i predugim kavama koje se bave jedino mojom nacionalnoscu. Za njih sam samo druga strana price, slaba strane medalje. Pokusavam iscijediti bujicu emocija, no ushicenje i patetika davno su izgubile doticaj s osobnoscu. Poput nedovoljno usposobljenog robota, nizem rijec za rijeci, gubeci epitete i snove svog identiteta. Izbacujem cinizam, na sarkazmu zanjem pozitivne vrednote. Drugi sam svijet, hladan i povrsan. Dubina je ostala u paralelnom svijetu van svih granica. Ne zelim te uplesti u tkivo ovog bespuca. Mogla bi izblijediti sarolika slika kojom kratim minute prije sna. U romantikom obavijenom gradu,proljetnom svitanju i tvojoj nevjerojatnoj slicnosti s predmetom mog obozavanja, zaista nema mjesta za udisaj realnosti. Ti samo suti. Ja mogu govoriti za oboje.
Propitkivati te nesuvisla pitanja, biti ljepuskasta i naivna. Praviti se da ne znam zasto me uzurbano ljubis. Zelim da se zaustave svi taxiji ovog svijeta i da jos malo secemo ulicama mojih neostvarenih snova. Mozes me voditi bilo kuda. Dovoljno sam pijana, da te volim najsnaznije sto znam. Mogu biti lijepa poput Anabel Lee, savrsena poput Emme Bovary, psihoticno fatalna bas kao Dolores Haze. Na tebi je da zazmiris i prepustis se. Ne zelim biti jebena Roxanne, dovoljno sam puta igrala tu ulogu. Ugasi crveno svijetlo sto treperi na mojim usnama.
Ne zelim ostaviti mladost na zidovima ovog razvrata. Previse je imena izblijedilo na njima. Moje treba sjajiti.
And I shall be dumped where the weed decays,
And the rest is rust and stardust.
|
četvrtak, 12.06.2008.
Moj balon sve je manji i manji. Moji potreseni izdisaji nestaju iz njega.
Neka je probude, neka je ljube, neka je vole...
Negdje daleko u zraku trgala sam svoje konfete prošlosti i bacala ih po nesuđenima.Zaista si sjajan, a ja sam pijana. Nema smisla uzimati moj broj, ionako sam samo skup krivih, nerazumljivih brojčica.
Baš bih željela uspjeti u ovome, ali ne vrjerujem svojoj slobodnoj procjeni. Ostala sam sama. Pretežak zrak obavija ovu prostoriju. Nekako najviše me boli svijest.
|
srijeda, 04.06.2008.
Ti i ja...U stanu apsolutne sreće...
Ti i ja...U stanu apsolutne sreće...
Ulijevam mlijeko u šalice inspirirane pedesetima, a ti odgrčeš ružićaste dekore i otvaraš prozore trećeg kata stare, romantizmom dotaknute zgrade. Aroma izgorjele svijeće upila se u svaku poru prostorije i pretvara se u odjek jučerašnje noći, slatkastog vina i uzbuđenih riječi ogrnutih pretencioznim snovima.
Pospano se namještam na velikom naslonjaču premazujući nokte još jednim slojem vatrene ljubavi. Pališ cigaratu i pojačavaš zvuk na tatinom muzičkom stupu iz '83. Stonsi nam ulijevaju životni polet, a ja ti zaneseno govorim o njihovom koncertu i mnogima koji nas tek čekaju. Zamišljamo se, kako u prvom redu, s mnogo crvenog ruža i tamnih slojeva maskare, vrištimo stihove i utapamo se u njima. Naša nirvana dobiva moć i proždire publiku. Postojimo samo mi.
Žustro uvlačiš posljednji dim i trčiš prema svojoj sobi. Vraćaš se sretna, s osmijehom na licu i velikim papirom u rukama.
Ovo je tvoj najnoviji projekt. Svi tvoji snovi prožeti u blještavilu ovog crteža. Bojažljivo ga dodirujem. Bojim se da bih mogla uništiti savršenstvo ovog trenutka. Dodirom obezvrijediti svu tvoju muku i trenutno uznesenje. Ovo postaje najljepši trenutak i zaneseno se prelijeva u našim očima. Šutimo. Puštamo ga da govori umjesto nas. Vrijedi više od ikojeg do sad. Upravo je on uspio zacijeliti gorke rane prošlosti.
Oblačim bijelu haljinu posutu velikim crnim točkama i pretvaram se u djevojku iz pedesetih. Ranjivu, sanjivu, gladnu ljubavi... Čeznutljivo promatram sliku koji oduševljava iza napola otvorenog prozora. Izrezbarena klupa u parku hrani mještane sjećanjima na velike ljubavi, a ja u glavi pokušavam pronaći melodramatične junake svog novog romana.
Želim ih ugrijati toplinom nekih davnih, ljubavlju opijenih priča. Nju, onako plahu i usamljenu, te njega, snažnog i osjećajnog junaka spremnog na sve u ime ljubavi. Ti se glupavo cerekaš konstatirajući da sam spremna za pisanje meksičkih telenovela. Uvrijeđeno negodujem, brišući posljenjih nekoliko redova. Prilaziš mi i šapućeš da negdje netko postoji. Ma koga briga, predobre smo za njih!- veselo uzvikujem, bacajući brdo modnih časopisa s radnog stola. Sjedaš na njega i uzimaš debeli svezak, zaokružen smeđim koricama. Malo Emme Bovary?- razigrano upitaš. Naravno! Savršena kćerka, majka, supruga! Savršena glumica!- zadihano namiguješ. Gađam te sjajnim satenskim jastučićem i otvaram bocu gina. Ovo je apsinth u balkanskim razmjerima. Ovo je hrvatski Moulin Rouge!
Nakon ovog gutljala dobit ćemo krila i sjajiti poput najljepših vila!
Smiješ se mojoj poeziji i raspuštaš kosu. Slapovi tvoje ljepote razlijevaju se po prozorskoj dasci,a proljetni ih vjetar mrsi svojim prohladnim dodirom.
Opijene snovima dočekasmo suton. Nekoliko zvijezda zamijenilo je sjaj i toplinu ugodnog popodneva. Klupa u parku nasuprot udiše neke nove ljubave priče. Zaista imamo najljepši pogled u gradu...
Mrak i hladnoća obuzimaju prostoriju i čine nas iskrenijima. Razabirem jedino žar cigarete, ugodno utisnute među tvojim prstima. Kog li to čekamo? Tko će osvijetliti ove zidove, promijeniti žarulje na ovom prašnjavom, previsoko postavljenom lusteru? Navući dekore i dopustiti nam stanje maksimalne sreće i apsurda?
Ti i ja. Kao i uvijek do sad.
|
ponedjeljak, 26.05.2008.
I kinda always knew I'd end up your ex-girlfriend
Kad se sjetim da bih opet trebala biti s njim, dobijem enormni poriv da izbacim iz sebe ovaj chopsuey, konstatira V. premještajući se na madracu.
Nakon ukusnog ručka, ponovno se skrivamo od gradske vrućine u našem neklimatiziranom stanu, s velikom i fanatičnom namjerom da "ubijemo oko."
Izležavajući se na ne baš najudobnijem dvosjedu, u glavi vrtim bivše frajere i zaključujem da s apsolutno nijednim ne bih ponavljala, tj. popravljala.
Što se dogodi s ljudima da iznenadno počinju proklinjati prošlost i najradije bi izbrisali sve one romantično- ljigave trenutke i priče kojima su nekad "davili" cijelo društvo te bližu i daljnju porodicu?
Al kad je otkantal sve frendove i došelk meni samo da mi veli da me voli...Puce, jedva čekam da se i vama tak nekaj desi- savršeno dobro čujem svoju K. , iz trena u tren sve više zaljubljenu i definitivno najromantičniju osobu u ovom dijelu Europe. Odlučila sam zanemariti njihove svakodnevne svađe; njen abnormalan strah od prevare i njegova nabacivanja preostaloj ženskoj populaciji. Ostavljam ih u poziciji čiste i fatalne ljubavi, u priči koju bi oboje mogli u nedogled i ponavljati i popravljati.
Samo, što ako i ova priča jednom doživi svoj vrhunac, a potom i nagli kraj? Hoće li i dalje, skrivajući se pod ružićastom; suzama natopljenom dekicom, prizivati prošle trenutke ili će, nakon nekoliko poprilično pijanih subota; izložena tuđim pogledima i izvještačenim riječima; popustiti i u potpunosti zaboraviti na svoju, donedavno najveću ljubav?
Hoće li s vremenom izgnati iz sjećanja negov lik i otvoriti novu mapu s nečijim tuđim imenom?
Svi ti bivši frajeri vjerojatno i nisu toliko loši, no, zasigurno postoji dobar razlog zašto se pred njihovim imenom nalazi pridjev "bivši." Razlog zbog kojeg brišemo brojeve iz imenika, shvaćamo da Celine Dion i nema toliko loše pjesme i žudimo za " ljubavnom amnezijom."
Svi su oni bili nama, kao vrlo vjerojatno i mi njima, samo odmorište pri putu do onog pravog, odnosno prave. Iako, u jednom određenom trenutku, baš oni su bili ti PRAVI; oni zbog kojih nam je srce doslovce jače zakucalo i čije su ljigave sms- poruke postajale nešto najčarobnije na svijetu.
Kad bi barem mogla pritisnuti tipku "delete" i sve ih izbrisati- nastavlja moja V..
Ma pusti, radije uči na greškama- nadodajem pjevušeći " Cos I don't belong to you, and you don't belong to me", omamljena sparinom i spotom Gorgea Michaela koji se vrti na TV-u.
Njemu ti je još gore, tebe bar nisu s bivšim tipom čopili na javnom WC-u. On bi onda trebal "delitirati" sve novine, TV-kuće i radio postaje u nadi da nestane taj neslavni trenutak njegova života.
A ti samo trebaš reći curama da šute i u zamjenu im platiti koju cugu.
V., vruće mi je!! Daj me vodi na cugu i tiho sam do kraja života.
|
|
|
| < |
prosinac, 2011 |
|
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
1 |
2 |
3 |
4 |
| 5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
| 12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
| 19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
| 26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
31 |
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv |
|
Opis bloga
tookmylastbreath@yahoo.com
Her skin is white cloth,
and she's all sewn apart
and she has many colored pins
sticking out of her heart.
She has many different zombies
who are deeply in her trance.
She even has a zombie
who was originally from France.
But she knows she has a curse on her,
a curse she cannot win.
For if someone gets
too close to her,
the pins stick farther in.
UTJEHA KOSE
Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.
...Tragaču sreće...
...sanjaš
opet sanjaš
što će ti sva ta prostranstva
ljubav neznana
što će ti jad poslije svega
prozor otvoren u nigdinu
zrela pahulja snijega
sanjaš li sanjaš
budalo nepopravljiva
tragaču sreće...
ŽIVJETI U SNU
Čini se, meni je suđeno
da živim sanjajući...
Životu koji sav je od sna
smrt nemože naudit...
Manuel Altolagurie
I opet mi duša sve o tebi sanja
I opet mi duša sve o tebi sanja,
I kida se srce i za tobom gine;
A nevjera tvoja daleko se sklanja,
Kao tavni oblak kad sa neba mine.
I opet si meni čista, sjajna, vedra,
Iz prizraka tvoga blaženstva me griju,
Pa bih opet tebi panuo na njedra
I gledao ti oči što se slatko smiju.
Tako vita jela koju munja zgodi
Još u nebo gleda i života ceka,
I ne misli; nebo da oblake vodi
Iz kojih će nova zagrmiti jeka...
San bez snivača
Iza mene neće ostati
čak ni tuga...
Osmijeh će ko duga
nadvit se iznad plača.
Iza mene će ostati samo san
koji se neće moći sjetiti
Ni svog snivača...
Želja
Želim da sam s tobom stopljena u šutnji,
rasplamsalom dahu il podnevnoj šetnji...
Probuđena želja talasa u slutnji
koja se kroz nemir iscrta u pretnji...
Što ako je sve to samo igra čula,
samo treptaj rose, kratki ples leptira...?
Ako s prvim daškom vatrometnih frula
sve ovo u nama počne da se spira...
Zagledam u sebe, tražim tvoje oči,
i plaši me pogled s tim osmjehom smjelim.
Obojena slutnjom strahujem da kročim
i nemogu ništa osim da te želim...
...onoga, koji zna za moju ljubav,
a ipak odlazi,
zaustavi, o drvo trešnjino!
I neka padnu tvoje latice
da zametu njegov put...
... Gledao sam je da joj se vrtilo u glavi,
oči su joj kao od stakla,
pogled se gubi i plavi...
Osjećao sam da bi me dotakla,
a ja sam birao druge...
Mogla je da me čuje,
da se ubije,
da se otruje,
da mi baca poglede duge,
ali ja sam birao druge...
A onda je muzika stala,
samo čuh riječi : ''Dame biraju!''
Mogao sam da se bacim u pakao,
da gubim glavu,
da umrem od tuge,
ali ona je birala druge...
|
|